pon, 08.02.2010

Radio ˝Tear me apart˝

Pozdrav svim mojim blogericama....drage, vratila sam se, što je ekvivalentno sa = my life turns to shit. Do prijateljica...onih 3D je tako teško doći, nakon bezbroj mailova, SMSa, poziva da ugovorimo termin i dalje sam na čekanju... naime, ili sve rintaju ko lude ili imaju obiteljskih (ne)prilika ili... sam ih jednostavno zapostavila, baš kao i one mene. Jer smo svijet počile graditi oko onih s Marsa, koji su kao bubrezi u loju, i samo im se trbuh povećava od dobre kuhinje... No dobro...

Ajmo iz početka....tj. sredine....

Ovaj put je trebalo sve ići polako, ispravno, ali uvijek se taj plan nekako, neprimjetno izjalovi. Tip s kojim sam već gotovo dvije godine... koji je sav peachy...the real one... for me... e, pa sada...

On i je super, dok fura svoj film i dok ga ja u tome podržavam, ali čim trznem na svoju stranu...Ne mogu više ugađati, želim da meni bude ugođeno.

Osim što je kad god stigne kod mene na ručku, večeri (hranjenju), naravno kao gost (naime još ne zna gdje mi tanjuri stoje),  najnoviji njegov prijedlog je - da se doseli. I postao je poprilično uporan s tom idejom. Razlog preseljenju je smanjivanje njegovih, ali i mojih troškova. A onaj drugi razlog je da budemo više skupa, jer ja previše radim, on previše radi, ja puno posvećujem vremena svojim roditeljima, braći, prijateljima, edukaciji... bla bla.

Ekipu nisam vidjela preko mjesec dana. Ni jednu ni drugu....treće više ni nema. U bircu na kavi nisam sjedila od prošle godine... svoje vrijeme trošim uglavnom na njega uz standardne obaveze. Naravno, kada on odradi sve kave, sportove, izlaske, utakmice...

Sve to čovjek ne vidi, ne želi, ili mu nije u tom trenutku bitno... Volim ga i nema stvari koju ne bih učinila za njega ili nas. Film mi je puknuo kada po ne znam koji put  za redom dobijem 'košaricu' . Počeli smo igrati igru ˝Najbrži prst˝...ko ga prvi nazove s njim ide van...počela sam gubiti, jer nisam ni znala za igru... Tražiti od njega da jedan jedini dan u tjednu provedemo efektivno zajedno...

Stojim u redu! Svašta! E, pa neću više. Dosta je!

Ili? Sada igramo igru ko će dulje izdržati jedno bez drugoga, jer sad ja ˝nemam vremena˝ za njega... odnosno, vraćam mu milo za drago...

A zašo?

Zašto to ljudi rade? Zašto si kompliciraju život? Zašto ja sad sjedim, pišem ovo, dok na radiju puštaju neke srcedrapateljske pjesmice na koje mi suza suzu lovi? Zašto? Kome što dokazujem? Samoj sebi da mogu bez njega? Dok je on ko zna gdje, i vjerojatno mu je ova situacija negdje u zabačenom kutku mozga i uopće ga ne opterećuje????

Ja više ne znam...recite sada vi meni... lijepo vas molim!